Ko je kriv što je moje dete anksiozno?

Anksioznost se javlja u uzrastu od 11 godina, utiče na skoro trećinu stanovništva, a poznato je da se prenosi sa generacije na generaciju. Dakle, da li je roditelj kriv ako se njegovo dete plaši insekata ili ima strah od letenja?

Ako ste, pred vašom decom, prilično anksiozni u vezi sa određenim stvarima,  hoće li i dete odrasti strahujući o istom?

 

mali pauk                      

Stručni krugovi već godinama vode debatu koliko je anksioznost genetski određena a koliko je rezultat ponašanja usvojenog iz neposredne životne sredine. Poznato je da na pojavu anksioznosti najveći uticaj ima porodica, tj. sredina u kojoj odrastamo. S obzirom da anksioznost ima prilično negativan uticaj na kvalitet života, kao i da pogađa 30% ljudi, korisno je znati kakva je uloga roditeljstva u ovom slučaju.

 letenje                      

Studija u časopisu American Journal of Psychiatry, (" Intergeneracijska prenosivost anksioznosti: Deca blizanaca",  januar 2015),bavila se poređenjem nivoa anksioznosti u porodicama identičnih blizanaca sa onima koji nisu identični blizanci. U istraživanju je učestvovalo 385 identičnih i 486 neidentičnih blizanaca.

Studija je dizajnirana kako bi se odredilo koliko genetski faktori izazvaju anksioznost u poređenju sa negenetskim faktorima. Ukoliko bi deca čiji su roditelji bili identični blizanci imala veće šanse da budu anksiozna od onih čija  deca su imala roditelje koji nisu bili identični blizanci, zaključak bi bio da je genetika presudni faktor.

Roditelji su u studiji ocenjivali nivoe svojih anksioznosti koristeći upitnik ličnosti u kojem su rangirali svoju saglasnost sa izjavama kao što su: " Često brinem o malim stvarima koje drugi vide kao nevažne". U isto vreme, istraživači su pitali decu da rangiraju izjave kao što su "ja sam nervozan" ili "dosta brinem". Oba roditelja i deca su zatim ocenjivali i intenzitet svojih negativnih razmišljanja.

Studija je pokazala da genetski faktori nisu bili glavni pokretač da deca anksioznih roditelja postaju i sama anksiozna. Veći uticaj imali su negenetski faktori. Ovo saznanje može delovati potpuno logično – ukoliko je mama vrištala kada je ugledala pauka ili je tata gubio dah dok smo se vozili liftom, onda će i dete podržavati ovo ponašanje, smatrajući ga neophodnim i prirodnim. Dakle, kao roditelji trebalo bi da budemo obazriviji da ne „programiramo“ decu tako da doživljavaju svet kao jedno veliko strašno mesto.

                    

Savet roditeljima je da pokušaju da kontrolišu svoje anksioznosti pred svojom decom – jer deca mogu biti nemilosrdno svesna kako se ponašate i usvojiće ove obrasce ponašanja kao univerzalne. Dakle, zadržite strah od insekata za sebe, ne dajte im do znanja da ste uplašeni od letenja i pokušajte da podstičete razumno preuzimanje rizika. Na ovaj način učinićete veliku uslugu vašoj deci – ona neće ponovo proživljavati vaše strahove.

 

Izvor: theguardian.com