Plesom u borbu protiv Parkinsonove bolesti

Ples se pokazao kao dobar izbor  za osobe sa Parkinsonovom bolešću. Ostati aktivan  je ključni faktor za one sa ovim neurološkim stanjem a  plesanje se  pokazalo kao idealan način  da se ublaži tremor,  unapredi fleksibilnost  kao i da se  popravi raspoloženje.

Parkinsonova bolest je neurološko stanje koje uzrokuje tremor , krutost i usporenost prilikom  kretanja, pored ostalih smetnji. Ona pogađa  oko 127.000 ljudi u Velikoj Britaniji , i ne postoji lek. Sve  dok je bolest u  progresivnoj fazi i slabi, adekvatni lekovi   i podrška nakon ove dijagnoze mogu da naprave veliku  razliku u kvalitetu života obolele osobe. Jedna od najtežih , a ipak krucijalnih preporuka, za osobe kojima je dijagnostikovana ova bolest,  je da ostanu aktivni - zbog toga što raspoloženje , fleksibilnost i balans mogu  biti poboljšani  aktivnošću.

 

          

Alison Undervud , koja je u svojim 60-im, i dijagnostikovana joj je Parkinsonova bolest pre 10 godina, sada vodi grupu za podršku u Velsu za druge sa istim stanjem. "Napravila sam mesečni program plesa za moju  grupu , koji su  mnogi doživeli kao  veliku  fizičku pomoć i uživanje u prijatnim aktivnostima ", objašnjava ona. "Mi radimo mnogo ​​slobodnog, ekspresivnog plesa i želim da naglasim  da nije bitno da li sedite ili stojite . Pozitivan efekat koji ples ima na nas je prilično magičan".  

Samo 1 % ljudi sa Parkinsonovom bolešću u Velikoj Britaniji ima mogućnost da radi sa instruktorima plesa posebno obučenim za rad sa oblolelima. Ta statistika je bila dovoljna da inspiriše  društvenu plesnu zajednicu “Ljudi plešu”  da se pridruži američkoj organizaciji “Ples za Parkinsonovu bolest” u sastavljanju onlajn programa obuke za pomoć plesnim instruktorima, da što bolje savladaju sve neophodne korake.  Online program omogućava instruktorima plesa da saznaju više o ovom stanju i pomaže im da prilagode svoje časove, da ih adaptiraju  i učine korisnim  za sve osobe sa Parkinsonovom bolešću.

Ana Leatherdale  je producent plesne zajednice “Ljudi plešu” takođe je instruktor plesa, lekar i član organizacije  “Ples za Parkinsonovu bolest”  ogranka u  UK.  "Ako angažujemo što više ljudi sa Parkinsonovom bolešću da  plešu, za toliko  više koristi u borbi protiv same bolesti će biti ", objašnjava ona . "Dakle, ako čas plesa znači jedan sat koristi u borbi protiv Parkinsona , a vi  ste u stanju da plešete u plesnoj grupi jednom mesečno, zbog nedostatka instruktora, to direktno znači da ćete imati samo  jedan sat koristi za mesec dana . To svakako nije dovoljno. "

Instruktori plesa rade sa ljudima kojima je dijagnostikovana Parkinsonova bolest već više od jedne decenije u SAD , zahvaljujući  radu na bruklinskoj  grupi za obolele od Parkinsona i Mark Morisovoj  plesnoj grupi u Njujorku . "Interesovanje raste u Velikoj Britaniji u poslednjih nekoliko godina a sada svakog dana  vidimo sve više potražnje za časove plesa ovog tipa", kaže Leatherdale . 

 

“Ples za Parkinsonovu bolest”  ogranak u  Velikoj Britaniji podržavaju iskusni instruktori u pružanju nastave - uključujući slobodne plesne i muzičke umetnike , kao i umetnike iz engleskog Nacionalnog baleta i paviljon plesa na  jugozapadu. Instruktori rade u opsegu svojijh   plesnih stilova , često  zajedno sa lokalnim grupama za podršku. 

Gospođa Undervood je dobila inspiraciju da osnuje svoju grupu nakon što je prisustvovala konferenciji na kojoj je  dr Petar Lovatt , psiholog i plesač  takođe poznat kao "Dr Dance ", objasnio kako je ples od velike koristi za ljude sa Parkinsonovom bolešću . "Svi smo počeli da  se krećemo više tečno , bez sudaranja sa drugima , što je veoma teško uraditi kada imate Parkinsonovu bolest", kaže gospođa Undervood. Takođe ističe:  "Prilika za nameran fizički kontakt u plesu je važna. Mi uglavnom moramo da  veoma blisko sarađujemo sa plesnim partnerom . Kada imate Parkinsonovu bolest , često se možete povući u sebe i emocionalno jer  pretpostavljam da se ne osećamo prijatno u svom telu više.

 

                 

 

Fizički kontakt i dodir  u plesu, pomaže nam da prevaziđemo inhibicije i da se opustimo .To je korisno, jer stres i napetost pogoršavaju simptome dramatično . Nakon časa plesa svi odemo kući nasmejani ,napunimo se pozitivnom energijom i spremniji smo  da se suočimo  sa realnošću života sa Parkinsonom." Pošto je socijalni elemenat toliko  koristan , program obuke na mreži naglašava važnost rada sa prijateljima i starateljima , kao i sa osobama sa Parkinsonovom bolešću.

Prema tvrdnjama udruženja obolelih od Parkinsonove bolesti u  Velikoj Britaniji : "Neki ljudi smatraju da nežne  vežbe , uključujući i ples, mogu da im pomognu da se kreću sa većom lakoćom i da osete  značajno olakšanje po pitanju  simptoma same bolesti , kao i poboljšanje raspoloženja . Socijalne beneficije kao i činjenica da smo aktivni  i radimo nešto ugodno sa drugima može biti podjedanko važna." Leatherdale je video ove prednosti iz prve ruke. "Pružanjem prilike  ljudima sa Parkinsonovom bolešću da igraju, vi im pomažete da povrate poverenje u svoje telo . Upoznao sam ljude koji su mislili : “Imam poremećaj pokreta - Ne mogu više da se krećem“.  Ali više koncentrisani ka  jasnom ritmu , nego na sam fizički čin kretanja , dešavalo se da kombinacija ritma i koncetracije postepeno pomaže pri samom hodu. Tada ljudi mogu preneti  ono što su doživeli na plesu u svoj svakodnevni  život , na primer nošenje slušalica i slušanje muzike sa tim ritmom , dok su u kupovini . "Mašta takođe može  koristiti u plesu i stvarno pomoći jako puno. Umesto da kažete nekome , stavi ruke na struk partnera  i pomeraj  ih lagano okolo u krug , mogli bismo reći , zamislite da vaše  ruke  prate morske talase I dodiruju ih", kaže Leatherdale . "Fokusirajući se na zamišljanje te radnje više  nego na sam čin te akcije , postaje mnogo lakše . Sa Parkinsonovom  bolešću , možete izgubiti mnogo facijalnih ekspresija (izraza lica) , ali jedna od najboljih stvari koju ćete doživeti  je količina radosti i zadovljstva koju  oboleli od Parkinsona  osete svaki put prilikom  plesa sa drugim ljudima."

Džojs Plaice je pohađajući nastavu plesa  u Plimutu  u protekle dve godine zaključila da je život sa plesom potpuno  suprotan od teškog života sa Parkinsonovom  bolešću, koji je za nju prilično  spor , depresivan i kao  hodanje kroz maglu. "Napeti  mišići me podsećaju na tegobe koje nosi moja bolest i  kojima sam svakodnevno izložena. Ali čim  čujem muziku ,napetost u  mišićima se smanjuje i moje  raspoloženje  se popravlja. Radim ono što normalni ljudi rade : družim se  ,ostvarujem fizički kontakt , koristim  svoj mozak da nauči  nove korake. Moje telo takođe dobija zdrav podsticaj sa mnogo većim  spektrom pokreta nego što bi to bio slučaj u toku mog prosečnog dana bez plesa . "    

 

Izvor : theguardian.com