Plesom u borbu protiv Parkinsonove bolesti
Ples se pokazao kao dobar izbor za osobe sa Parkinsonovom bolešću. Ostati aktivan je ključni faktor za one sa ovim neurološkim stanjem a plesanje se pokazalo kao idealan način da se ublaži tremor, unapredi fleksibilnost kao i da se popravi raspoloženje.
Parkinsonova bolest je neurološko stanje koje uzrokuje tremor , krutost i usporenost prilikom kretanja, pored ostalih smetnji. Ona pogađa oko 127.000 ljudi u Velikoj Britaniji , i ne postoji lek. Sve dok je bolest u progresivnoj fazi i slabi, adekvatni lekovi i podrška nakon ove dijagnoze mogu da naprave veliku razliku u kvalitetu života obolele osobe. Jedna od najtežih , a ipak krucijalnih preporuka, za osobe kojima je dijagnostikovana ova bolest, je da ostanu aktivni - zbog toga što raspoloženje , fleksibilnost i balans mogu biti poboljšani aktivnošću.
Alison Undervud , koja je u svojim 60-im, i dijagnostikovana joj je Parkinsonova bolest pre 10 godina, sada vodi grupu za podršku u Velsu za druge sa istim stanjem. "Napravila sam mesečni program plesa za moju grupu , koji su mnogi doživeli kao veliku fizičku pomoć i uživanje u prijatnim aktivnostima ", objašnjava ona. "Mi radimo mnogo slobodnog, ekspresivnog plesa i želim da naglasim da nije bitno da li sedite ili stojite . Pozitivan efekat koji ples ima na nas je prilično magičan".
Samo 1 % ljudi sa Parkinsonovom bolešću u Velikoj Britaniji ima mogućnost da radi sa instruktorima plesa posebno obučenim za rad sa oblolelima. Ta statistika je bila dovoljna da inspiriše društvenu plesnu zajednicu “Ljudi plešu” da se pridruži američkoj organizaciji “Ples za Parkinsonovu bolest” u sastavljanju onlajn programa obuke za pomoć plesnim instruktorima, da što bolje savladaju sve neophodne korake. Online program omogućava instruktorima plesa da saznaju više o ovom stanju i pomaže im da prilagode svoje časove, da ih adaptiraju i učine korisnim za sve osobe sa Parkinsonovom bolešću.
Ana Leatherdale je producent plesne zajednice “Ljudi plešu” takođe je instruktor plesa, lekar i član organizacije “Ples za Parkinsonovu bolest” ogranka u UK. "Ako angažujemo što više ljudi sa Parkinsonovom bolešću da plešu, za toliko više koristi u borbi protiv same bolesti će biti ", objašnjava ona . "Dakle, ako čas plesa znači jedan sat koristi u borbi protiv Parkinsona , a vi ste u stanju da plešete u plesnoj grupi jednom mesečno, zbog nedostatka instruktora, to direktno znači da ćete imati samo jedan sat koristi za mesec dana . To svakako nije dovoljno. "
Instruktori plesa rade sa ljudima kojima je dijagnostikovana Parkinsonova bolest već više od jedne decenije u SAD , zahvaljujući radu na bruklinskoj grupi za obolele od Parkinsona i Mark Morisovoj plesnoj grupi u Njujorku . "Interesovanje raste u Velikoj Britaniji u poslednjih nekoliko godina a sada svakog dana vidimo sve više potražnje za časove plesa ovog tipa", kaže Leatherdale .
“Ples za Parkinsonovu bolest” ogranak u Velikoj Britaniji podržavaju iskusni instruktori u pružanju nastave - uključujući slobodne plesne i muzičke umetnike , kao i umetnike iz engleskog Nacionalnog baleta i paviljon plesa na jugozapadu. Instruktori rade u opsegu svojijh plesnih stilova , često zajedno sa lokalnim grupama za podršku.
Gospođa Undervood je dobila inspiraciju da osnuje svoju grupu nakon što je prisustvovala konferenciji na kojoj je dr Petar Lovatt , psiholog i plesač takođe poznat kao "Dr Dance ", objasnio kako je ples od velike koristi za ljude sa Parkinsonovom bolešću . "Svi smo počeli da se krećemo više tečno , bez sudaranja sa drugima , što je veoma teško uraditi kada imate Parkinsonovu bolest", kaže gospođa Undervood. Takođe ističe: "Prilika za nameran fizički kontakt u plesu je važna. Mi uglavnom moramo da veoma blisko sarađujemo sa plesnim partnerom . Kada imate Parkinsonovu bolest , često se možete povući u sebe i emocionalno jer pretpostavljam da se ne osećamo prijatno u svom telu više.
Fizički kontakt i dodir u plesu, pomaže nam da prevaziđemo inhibicije i da se opustimo .To je korisno, jer stres i napetost pogoršavaju simptome dramatično . Nakon časa plesa svi odemo kući nasmejani ,napunimo se pozitivnom energijom i spremniji smo da se suočimo sa realnošću života sa Parkinsonom." Pošto je socijalni elemenat toliko koristan , program obuke na mreži naglašava važnost rada sa prijateljima i starateljima , kao i sa osobama sa Parkinsonovom bolešću.
Prema tvrdnjama udruženja obolelih od Parkinsonove bolesti u Velikoj Britaniji : "Neki ljudi smatraju da nežne vežbe , uključujući i ples, mogu da im pomognu da se kreću sa većom lakoćom i da osete značajno olakšanje po pitanju simptoma same bolesti , kao i poboljšanje raspoloženja . Socijalne beneficije kao i činjenica da smo aktivni i radimo nešto ugodno sa drugima može biti podjedanko važna." Leatherdale je video ove prednosti iz prve ruke. "Pružanjem prilike ljudima sa Parkinsonovom bolešću da igraju, vi im pomažete da povrate poverenje u svoje telo . Upoznao sam ljude koji su mislili : “Imam poremećaj pokreta - Ne mogu više da se krećem“. Ali više koncentrisani ka jasnom ritmu , nego na sam fizički čin kretanja , dešavalo se da kombinacija ritma i koncetracije postepeno pomaže pri samom hodu. Tada ljudi mogu preneti ono što su doživeli na plesu u svoj svakodnevni život , na primer nošenje slušalica i slušanje muzike sa tim ritmom , dok su u kupovini . "Mašta takođe može koristiti u plesu i stvarno pomoći jako puno. Umesto da kažete nekome , stavi ruke na struk partnera i pomeraj ih lagano okolo u krug , mogli bismo reći , zamislite da vaše ruke prate morske talase I dodiruju ih", kaže Leatherdale . "Fokusirajući se na zamišljanje te radnje više nego na sam čin te akcije , postaje mnogo lakše . Sa Parkinsonovom bolešću , možete izgubiti mnogo facijalnih ekspresija (izraza lica) , ali jedna od najboljih stvari koju ćete doživeti je količina radosti i zadovljstva koju oboleli od Parkinsona osete svaki put prilikom plesa sa drugim ljudima."
Džojs Plaice je pohađajući nastavu plesa u Plimutu u protekle dve godine zaključila da je život sa plesom potpuno suprotan od teškog života sa Parkinsonovom bolešću, koji je za nju prilično spor , depresivan i kao hodanje kroz maglu. "Napeti mišići me podsećaju na tegobe koje nosi moja bolest i kojima sam svakodnevno izložena. Ali čim čujem muziku ,napetost u mišićima se smanjuje i moje raspoloženje se popravlja. Radim ono što normalni ljudi rade : družim se ,ostvarujem fizički kontakt , koristim svoj mozak da nauči nove korake. Moje telo takođe dobija zdrav podsticaj sa mnogo većim spektrom pokreta nego što bi to bio slučaj u toku mog prosečnog dana bez plesa . "
Izvor : theguardian.com