Šta su to krajnici i kada se operišu?

Prvi bedem odbrane našeg tela protiv mikrorganizama su krajnici. Anatomski gledano to su  limfni čvorovi i deo su našeg imunog sistema.

U klasičnim udžbenicima obično se sledeća stanja navode kao indikacije za njihovu operaciju:

  • ponavljajuće upale
  • uvećane tonzile koje otežavaju gutanje
  • ponovljeni peritonzilarni apscesi.
  • gljivična oboljenja krajnika
  • asimetrične tonzile sa nejasnim izraslinama
  • kliconoštvo i uporne infekcije u uvu i nosu
  • zadah iz usta
  • grupa oboljenja (reumatična, nefritis, endokarditis) pod pretpostavkom da su tonzile mogući fokus.

Premda na prvi pogled deluje da je lako postaviti dijagnozu hroničnog oboljenja krajnika i odlučiti se za operaciju  u medicini, možda,  nema nejasnije i subjektivnije odluke za operaciju. Dodatnu zbrku pravi i činjenica da svaki lekar pa i laik ima svoje „stručno“ mišljenje o operaciji krajnika.

Koliko se u ovom problemu lutalo neka posluže sledeći podaci: 1934. godine u SAD 61% školske dece je bilo tonzilektomirano, a 1954. godine  32% regruta u Engleskoj je bilo tonzilektomirano. Danas su ti procenti jednocifreni.

Mi ni danas  nemamo sigurne i pouzdane laboratorijske ili radiološke parametre kojima lako razdvajamo zdrave od bolesnih krajnika. Vidljivost organa kao i jasni znaci upale ne daju nam veliku  prednost u proceni potrebe za operacijom. Imunološka i histohemijska istraživanja koja mogu jedina dati uvid u stanje hronično izmenjene tonzile su komplikovana, skupa i neprikladna za svakodnevnu praksu.

Postojanje više prelaznih oblika koji prethode hroničnom stanju takođe otežavaju ispravnu dijagnozu.

Od nekoliko vrsta hroničnog tonzilitisa najčešća je recidivirajuća (ponavljajuća) upala krajnika. A upravo je ova vrsta hronične upale krajnika najsubjektivnija kod donošenja odluke za operaciju (naročito kod dece).

 

 

U nemogućnosti postavljanja jasnih objektivnih kriterijuma za operaciju pristupa se uglavnom kombinaciji anamnestičkih (ono što pacijent kaže) i tzv. kliničkih znakova ( na osnovu pregleda lekara) kao što su veličina, simetrija, površina krajnika, sadržaj na ekspresiju, stanje žlezda vrata.

U SAD je npr. prihvaćeno da se na osnovu broja upala krajnika odlučuje  za operaciju. U slučaju dece to je sedam upala u poslednjih godinu dana, ili pet u poslednjih dve, ili po tri u poslednjih tri godine.

Starosnih kao ni sezonskih ograničenja za operaciju nema.