Važnost ranog otkrivanja bolesti kod prvih znakova šizofrenije

Šizofrenija je hronični duševni poremećaj odnosno klinički sindrom karakterisan specifičnim psihičkim i ponašajnim ​​simptomima.
Bolest je karakterisana značajnim individualnim varijacijama kliničke slike, odgovora na terapiju i toka bolesti, ali često i prisutnim značajnim padom funkcionalnih kapaciteta na svim područjima ljudskog delovanja, ličnom, porodičnom, socijalnom i radnom.

 

Iako danas znamo puno o šizofreniji, bolest još uvek u mnogim aspektima predstavlja nepoznanicu. Značajan pomak u razumevanju i tretmanu šizofrenije poslednjih se decenije dogodio zahvaljujući sagledavanju bolesti kao neurodegenerativnog procesa te napretku farmakoterapije uvođenjem antipsihotika novijih generacija.
Savremeni koncept šizofrenije naglasak stavlja na ishod bolesti pri čemu se fokus interesa pomerio s redukcije psihotičnih simptoma odnosno postizanja simptomatske remisije prema postizanju što boljeg funkcionisanja obolelih odnosno postizanje funkcionalne remisije i što boljem potpunom oporavku bolesnika.


Od šizofrenije boluje oko 1% populacije što ukazuje na značajnu zastupljenost pacijenata obolelih od šizofrenije u opštoj populaciji.

Šizofrenija se podjednako javlja u muškaraca i žena u dobi od 15 do 25 godina života, ali može se javiti i ranije i kasnije od tog perioda. Očekivana životna dob bolesnika obolelih od šizofrenije može biti čak 20 do 30 godina kraća u odnosu na opštu populaciju. To se povezuje sa visokim suicidalnim rizikom pacijenata obolelih od šizofrenije i sa značajno višom pojavnošću somatskog komorbiditeta (pridruženih bolesti) kod tih pacijenata.

Smatra se da 25-50% obolelih od ove bolesti pokuša tokom života suicid od čega 10% završi letalnim ishodom. Zabrinjavajuć je podatak prema kojem gotovo 50% pacijenata sa somatskim komorbiditeta nije adekvatno dijagnostikovano i lečeno.


Uzroci bolesti (etiologija shizofrenije) još nisu dovoljno razjašnjeni tako da danas još nemamo jasna saznanja o uzroku poremećaja. Brojna istraživanja su ukazala na genetski uslovljenu predispoziciju javljanja bolesti. Studije istraživanja mozga su probudile sumnju da je shizofrenija neurodegenerativne proces karakterisan strukturalnim i funkcionalnim abnormalnostima mozga kod kojih je gubitak funkcije neurona progresivan tokom celokupnog toka bolesti. Upravo stoga se smatra da presudnu ulogu u sprečavanju neuronske degeneracije i destrukcije ima pravovremeno započinjanje lečenja bolesti.

 

 

Šizofrenija je klinički sindrom predstavljen brojnim simptomima koji se najčešće dele u dve glavne kategorije: pozitivne i negativne simptome. Savremeni pristup simptomatskoj dimenziji bolesti ukazuje da se simptomi šizofrenije mogu sagledati kroz pet dimenzija. Uz pozitivne i negativne simptome, navode se i kognitivni, agresivni i afektivni simptomi koji se međusobno mogu preklapati.
Blagovremeno dijagnosticiranje i lečenje bolesnika obolelog od šizofrenije pre javljanja posvemašnje psihotične dekompenzacije još uvek predstavlja značajan izazov za celokupnu psihijatrijsku struku. Dugo je već interes psihijatrijske struke uveliko usmeren na sam početak shizofrenog procesa, prvenstveno na tzv. prodromalni fazu bolesti i na bolesnike obolele od prvih epizoda šizofrenije. Nakon prve epizode ​​bolesti još uvek su mogući svi ishodi: neki se bolesnici oporave u potpunosti (postigne se remisija), kod mnogih pacijenata javljaju se faze pogoršanja (relapsa) i parcijalnih poboljšanja bolesti, dok kod nekih bolest ima kontinuirani progresivni i deteriorirajući tok.


Rezultati petogodišnjeg praćenja pacijenata nakon prve shizofrene epizode ​​pokazali su da je 16% pacijenata imalo samo jednu epizodu bolesti bez kasnijeg značajnijeg pada funkcionisanja, 32% je imalo nekoliko epizoda sa minimalnim padom funkcionisanja, 9% imalo je višekratne epizode ​​bez povratka na nivo funkcionisanja pre pojave bolesti, a čak 43% pacijenata iskazalo je značajno lošije funkcionisanje nakon svake sledeće psihotične epizode. Rezultati istraživanja prvih psihotičnih poremećaja, uključujući i prve shizofrene epizode, ukazali su da se ranim sveobuhvatnim intervencijama može pozitivno uticati na tok i ishod bolesti, a time i nasveobuhvatnu perspektivu bolesnika.


Danas se smatra da je prvih pet godina od pojave prvih simptoma bolesti presudno period tokom koga se adekvatnim terapijskim intervencijama mogu potencijalno preventirati i sprečiti nepovoljni ishodi šizofrenog procesa. Dakle radi se o "kritičnom periodu" tokom koga su neophodne sveobuhvatne terapijske intervencije s ciljem preventiranja pacijenta deterioracije, ali i drugih zdravstvenih i socijalnih oštećenja usled bolesti.
Savremeni pristupi lečenju prve epizode ​​shizofrenije ukazuju da je u tretmanu pacijenata neophodno primeniti farmakološki, psihosocijalni i psihoterapijski pristup pri čemu je aplikacija psihofarmaka osnovni preduslov za postizanje redukcije psihotičnih simptoma, a što onda uz dalje uzimanje psihofarmaka omogućava primenu drugih terapijskih postupaka.


Ciljevi ranog otkrivanja i ranih terapijskih intervencija kod pacijenata obolelih od prve epizode ​​šizofrenije su sprečiti: progresiju i pogoršanje psihotičnih simptoma, neurobiološka oštećenja, sekundarni psihijatrijski i somatski komorbiditet, deterioraciju opšteg funkcionisanja i razvojnih potencijala pacijenata, individualnog i porodičnog stresnog iskustva, sprečiti stigmatizacije pacijenata i njegove okoline, recidiva bolesti i redukovati troškove vezane uz lečenje i radnu nesposobnost obolelog.